Ovaj me proljetni dan podsjeća na sve one ljetne dane koje sam provela na moru. More je oduvijek bilo sinonim za ljeto, za praznike i kuću na Otoku. Za tamnu i gustu tišinu zatvorenih škura kroz koje se probijala poslijepodnevna vrućina. Dovlačila sam knjige iz gradske knjižnice (ako se to mjesto uopće može nazivati gradom) i čitala ih u polutami sobe, dok su vani prolazili zlatni poslijepodnevni sati i negdje na plaži kupala su se djeca. Smiješno je što sam o njima mislila kao o djeci, budući da sam i sama u to vrijeme bila dijete. Dijete koje leži u polumraku i s obožavanjem čita Prousta.
U jesen i zimu mi se činilo kao da postojim samo ljeti, i taj se osjećaj nije promijenio. Moje postojanje ispresijecano je bljeskovima stvarnosti i jasnoće, egzistiram kao nakupina vremenski nejasno odijeljenih odluka i stavova a vrijeme postoji tek kao tuđi arbitraran pojam. Slijedeća srijeda ili iduće subote postoje samo u jeziku i samo radi drugih, koji u njih smještaju svoje planove koje imaju s mojim životom. A ja im u tome bespogovorno povlađujem.


